Wokeizam ne voli slabe. Studije invaliditeta protiv autista
„Poticanje socijalne pravde, osnaživanja i potpune participacije osoba s invaliditetom.“ Ovo obećanje ne dolazi od neke udruge, već od doktorskog programa studija invaliditeta na Sveučilištu Illinois u Chicagu. Ova disciplina ima jasan aktivistički cilj: zamijeniti medicinski model – „koji invaliditet shvaća kao nedostatak koji treba liječiti, problem koji treba riješiti ili bolest koju treba eliminirati“ – sa „socijalnim modelom, koji odgovornost za invaliditet pripisuje okruženju, neprikladnim zakonima i društvenim predrasudama.“
To je novi pogled na invaliditet koji brane studije invaliditeta. Njihovi osnivači, Irving Zola, koji je 1982. osnovao Massachusetts Society for Disability Studies, i Mike Oliver, koji je 1990. objavio The Politics of Disablement, željeli su narušiti granicu između normalnog i patološkog te naglasiti „iskustveno znanje“ osoba s invaliditetom.
U Francuskoj možemo spomenuti filozofkinju Anne-Lyse Chabert, koja se oslanja na svoje iskustvo progresivnog tjelesnog invaliditeta kako bi propitala granicu između invaliditeta i norme. Ona tvrdi da, kada osoba s invaliditetom prilagodi svoje okruženje, tada dostiže novu normu, čime sama definicija invaliditeta postaje promjenjiva. Po njezinom mišljenju, osoba s amputacijom koja je naučila živjeti bez nogu ili gluha osoba koja je zamijenila zvono svjetlosnim signalom više nije invalid.
Novo područje i autizam
Ova nova disciplina pronašla je oduševljenu publiku među osobama s Aspergerovim sindromom. Inspirirana studijima invaliditeta i njihovim relativizmom, australska sociologinja Judy Singer 1997. skovala je pojam „neurodiverzitet“. Prema ovoj teoriji, postoji beskonačna raznolikost u funkcioniranju mozga i nijedna verzija nije „normalnija“ ni „zdravija“ od druge. Ne bi se trebalo govoriti o poremećaju, već o razlici, i nitko ne bi trebao prilagođavati svoje ponašanje nekoj tiranskoj normi.
U Francuskoj ovu ideju podržavaju udruge osoba s visokofunkcionalnim autizmom, poput CLE autiste i La neurodiversité France, koje crpe inspiraciju iz feminističkih i antirasističkih pokreta te definiraju invaliditet kao „situaciju koja je politički i kulturno konstruirana društvenim normama (…). To je povezano s nejednakim odnosom moći između neurotipičnih i osoba s invaliditetom, što dovodi do opresije i diskriminacije.“
Iako se ovaj pokret predstavlja kao visoko politiziran, paradoksalno, on ne zastupa interese svih autističnih osoba. Štoviše, može biti štetan upravo za one kojima je pomoć najpotrebnija.
Povlačenje u zajednicu
Ovi aktivisti odbacuju uobičajena pravila ponašanja i komunikacije. No, priznavanje zajedničke osnove omogućuje svima razmjenu ideja, suradnju i općenito povezivanje s ljudima koji nisu poput njih. Odbijanje toga vodi socijalnoj izolaciji. Na primjer, mlade autistične osobe često imaju poteškoća s uspostavljanjem kontakta očima. Ipak, trebali bi naučiti ovu vještinu koliko god mogu, jer kontakt očima omogućuje daleko bolju komunikaciju. Da bi se živjelo u društvu, potrebno je što bolje razumjeti druge ljude.
Istraživanja u području studija invaliditeta također potiču povlačenje u zajednicu, čak i metodološki, oslanjajući se na „teoriju stajališta“ (standpoint theory). Ne postoji univerzalni racionalni subjekt koji razvija znanje neovisno o svojoj situaciji. Istraživačka skupina Centra za studije invaliditeta Sveučilišta u Bristolu tvrdi da istraživanje „mora poticati najšire moguće sudjelovanje osoba s invaliditetom“. Prema ovoj logici, istraživači koji nemaju invaliditet trebaju se pokoriti mišljenjima „osoba s iskustvom“, a razumna kritika svodi se na opresivnu izjavu.
Autizam kao identitet i borba protiv istraživanja
Autizam se ovdje prikazuje kao identitet, jednako kao i drugi neurološki poremećaji poput ADHD-a ili čak potpuna odsutnost poremećaja. Kao i svaki identitet, on se ne može mijenjati izvana, primjerice specijaliziranim terapijama koje bi pomogle neverbalnim autističnim osobama da izraze svoje misli. Time bi se, prema ovom pokretu, zadiralo u njihovu moralnu cjelovitost. „Mnogi autistični ljudi vjeruju da bi izlječenje autizma bilo jednako smrti, jer tada više ne bi bili oni sami“, objašnjava Jim Sinclair, osnivač Autism Network Internationala.
Jedna od karakteristika autizma je anksioznost povezana s promjenama. To bi moglo objasniti ovaj radikalni otpor prema ublažavanju simptoma. No, postavlja se pitanje: jesu li „osobe s iskustvom“ doista uvijek najkompetentnije da zastupaju vlastite interese? Tko ima veću legitimnost u odlučivanju o pitanju „trebamo li ublažiti simptome autizma“ – osobe koje imaju fobiju od promjena ili roditelji autistične djece, koji svakodnevno svjedoče patnji zbog nemogućnosti komunikacije?
Aktivisti neurodiverziteta često odbacuju znanstvena istraživanja autizma. „Odbacujemo sve politike inspirirane eugenikom koje favoriziraju znanstvena istraživanja uzroka autizma“, tvrde zagovornici neurodiverziteta. Međutim, zahvaljujući takvim istraživanjima, genetičar Thomas Bourgeron otkrio je 2003. prve gene povezane s autizmom. Ovo otkriće otvorilo je terapeutske mogućnosti – primjerice, kod fenilketonurije moguće je prehranom spriječiti razvoj intelektualnih teškoća. No, ako se intelektualni invaliditet percipira kao jednostavno odstupanje od društveno konstruirane norme, tada se takvo istraživanje doista može smatrati opresivnim.
Predstavlja li neurodiverzitet sve autiste?
M’Hammed Sajidi, predsjednik udruge Vaincre l’autisme, ističe da zagovornici neurodiverzitetnog pokreta uglavnom dolaze iz redova osoba s Aspergerovim sindromom, koje nemaju teže intelektualne ili kognitivne poteškoće. No, oni često govore u ime svih autističnih osoba – uključujući 31% njih s IQ-om 70 ili nižim.
Je li wokeizam doista usmjeren prema socijalnoj pravdi?
Studije invaliditeta svojim sljedbenicima daju dojam da rade za opće dobro. Međutim, disciplina može imati negativne posljedice za one najranjivije među skupinama koje tvrdi da brani.
Ova kontradikcija nije jedinstvena za wokeizam. Pokreti poput „fat acceptance“ tvrde da pretilost nema negativne posljedice po zdravlje, no neki zagovornici ovog pokreta, poput profesorice Cat Pausé, prerano su preminuli. Slično tome, aktivisti za „trans prava“ guraju ranu medicinsku tranziciju maloljetnika, unatoč nedostatku pouzdanih studija o dugoročnim posljedicama.
Bilo da se radi o neurodiverzitetu, „fat acceptance“ ili rodnoj samoodređenosti, zajednički nazivnik ovih pokreta jest poticanje narcizma, povlačenje u zajednicu i odbacivanje znanosti – sve na štetu najranjivijih.
Izvor:Wokeism doesn’t like the weak. Disability studies vs autistics
Autor:Pauline Arrighi