Istraživanja koja tvrde da se moždane strukture osoba koje se identificiraju kao transrodne podudaraju s moždanim strukturama suprotnog spola često zanemaruju važnu zamjenjujuću varijablu.
Ranije ovog tjedna, City Journal objavio je tragičnu priču o Yardenu Silveiri, mladom detranzicioneru — osobi koja je prošla hormonske i/ili kirurške zahvate promjene spola, a potom pokušala povratiti svoj prethodni identitet — čiji je život naglo završio nakon teških komplikacija povezanih s operacijom spolnih organa.
Što je Yardena navelo da uopće preuzme transrodni identitet? Godine 2014., nakon što je naišao na sve prisutnije pro-trans narative u popularnoj kulturi, Yarden je rekao svojoj obitelji da vjeruje kako ima „ženski mozak“. Iako je isprva bila nesigurna, njegova je majka naposljetku bila uvjerena znanstvenim radovima koji su sugerirali da njezin sin doista može imati ženski mozak zarobljen u muškom tijelu, te da mu ta neskladnost uzrokuje nezamislivu patnju.
„Trans žena (poput mene) rođena je s muškim tijelom, ali je oduvijek imala ženski mozak. Doslovno rođena sa ženskim mozgom“, napisao je Yarden 2016. godine.
To je uvjerenje tada bilo vrlo rašireno — i još uvijek jest. Dana 31. siječnja, Wisconsin Public Radio objavio je intervju s majkom Carri, koja je izrazila zabrinutost zbog nove izvršne uredbe predsjednika Trumpa kojom se zabranjuju saveznim sredstvima financirani medicinski i kirurški zahvati promjene spola za maloljetnike. Carri je govorila o svojoj kćeri, koja se s 15 godina identificirala kao transrodna osoba i kojoj je omogućena medicinska tranzicija. Rekla je: „Ti su hormoni doista pomogli uskladiti njezin mozak s tijelom, a meni je to osnovna razina skrbi koju možemo pružiti osobama koje se identificiraju kao trans.“
Snaga ovog narativa u uvjeravanju ljudi da se podvrgnu, ili da dopuste svojoj djeci da se podvrgnu, nepovratnim medicinskim zahvatima ne može se dovoljno naglasiti. No, tvrdnja da muškarci mogu imati „ženske mozgove“, i obrnuto, temelji se na pogrešnom tumačenju studija o „spolu mozga“, koje ni na koji način ne dokazuju, pa čak ni ne sugeriraju, postojanje jasne biološke osnove za „rodni identitet“. Malo je truda uloženo u ispravljanje te zavaravajuće tvrdnje.
Ta se teorija promiče iz relativno jednostavnih razloga. Odvjetnici za građanska prava, aktivisti i istraživači tvrde da osobe koje se identificiraju kao transrodne posjeduju „mozak određenog spola“ koji nije u skladu s njihovim fizičkim tijelom, čime se nastoji uspostaviti biološka osnova za „rodni identitet“ usporediva s nepromjenjivim obilježjima poput rase. Takvo tumačenje ima veliku pravnu težinu, budući da američko zakonodavstvo o građanskim pravima pruža snažnu zaštitu osobinama koje se smatraju „urođenima“ ili biološki uvjetovanima.
U sudnicama, ugledni stručnjaci za rodna pitanja rutinski se pozivaju na literaturu o „mozgu spola“ kako bi potkrijepili percipiranu nepromjenjivost i urođenost „rodnog identiteta“. Na primjer, Daniel Shumer, pedijatrijski endokrinolog i klinički direktor Klinike za djecu i adolescente s rodnim pitanjima u bolnici Mott pri Michigan Medicine, dao je stručno svjedočenje u slučaju koji je osporavao zabranu „rodno afirmativne skrbi“ za maloljetnike u Teksasu. On je povezao „rodni identitet“ s „strukturom mozga“, tvrdeći:
Znanstvena istraživanja i medicinska literatura iz različitih disciplina pokazuju da rodni identitet, poput drugih komponenti spola, ima snažnu biološku osnovu. Na primjer, postoji niz studija koje detaljno opisuju sličnosti u moždanim strukturama transrodnih i netransrodnih osoba s istim rodnim identitetom.
Takve izjave postale su uobičajene u pravnim bitkama oko „rodno afirmativne skrbi“ i drugih politika vezanih uz transrodne osobe. U slučaju Talbott protiv Trumpa, koji je osporavao predsjednikovu izvršnu uredbu kojom se transrodnim osobama zabranjuje služenje u vojsci, Nicolas Talbott — transrodna osoba ženskog spola koja se identificira kao muškarac i aktivist — pridružio se šestorici aktivnih pripadnika vojske i dvojici budućih regruta u tvrdnji da „snažna istraživanja podupiru zaključak da rodni identitet ima biološku osnovu“ te da „transrodne žene i cisspolne žene imaju slične moždane strukture, posebno kad je riječ o volumenu jezgre stria terminalis (bed nucleus of the stria terminalis).“
Izvan sudnica, ideja o neskladu između mozga i tijela prodrla je u popularnu kulturu, poklapajući se s narativom „rođeni takvi“ koji je prihvaćen među mnogim pripadnicima LGBT zajednice. Glavni mediji, uključujući televiziju, dodatno su učvrstili taj koncept. Primjerice, u epizodi serije Law & Order: Special Victims Unit iz 2009. godine, psihijatar George Huang, kojeg glumi B.D. Wong, objašnjava kako dječak koji se identificira kao trans ima „ženski mozak“: „Kod neke djece u maternici dolazi do nečega zbog čega se mozak razvije kao jedan spol, a tijelo kao drugi.“
Dječje knjige također promiču ovu ideju, kao što je slučaj u knjizi I Am Jazz, gdje protagonist koji se identificira kao trans izjavljuje: „Imam djevojački mozak, ali dječačko tijelo. To se zove transrodnost. Rođena sam takva!“
Postoje razlozi vjerovati da je narativ o „spolu mozga“ utjecao na odluke mnogih mladih ljudi da se podvrgnu medicinskoj tranziciji. U nadolazećem istraživanju koje provodi suautorica Buttons, 49,2 posto ispitanih detranzicionera prisjetilo se kako su im zdravstveni djelatnici njihovu transrodnu pripadnost predstavili kao moždano stanje, koristeći izraze poput „muški mozak u ženskom tijelu“ ili obrnuto. Ukupno je 85,7 posto ispitanih izjavilo da su njihovi liječnici rodni identitet prikazivali kao urođeno, biološko obilježje koje zahtijeva medicinsku intervenciju.
Kako bi potkrijepili te tvrdnje, zdravstveni djelatnici često se pozivaju na sve veći broj znanstvenih radova koji navodno potvrđuju hipotezu o neskladu između mozga i tijela. Ti radovi tvrde da neuroanatomija osoba koje se identificiraju kao transrodne više nalikuje moždanim strukturama tipičnim za spol s kojim se identificiraju, u usporedbi s osobama koje se ne identificiraju kao transrodne. Mediji su te nalaze dodatno pojačali, često ih prikazujući kao konačan dokaz da su transrodne osobe „doista ono za što se smatraju“. Naslovi poput „Znanost dokazuje da transrodne osobe ne izmišljaju“ i „Transrodne osobe su rođene takve, pokazuje nova studija“ dodatno učvršćuju taj narativ.
Zagovornici tih studija, međutim, rijetko posjeduju stručnost i pozadinsko znanje potrebno za kritičku analizu njihovih metoda i zaključaka. A kulturno nabijen kontekst koji okružuje transrodna pitanja često znači da činjenice ustupaju mjesto politički — i pravno — korisnim narativima.
Središnji nedostatak trenutačnih istraživanja koja navodno potvrđuju hipotezu o „mozgu suprotnog spola“ jest nedosljedna — ili potpuna izostanak — kontrola spolne orijentacije ispitanika. Zašto je to važno? Zato što većina osoba koje se identificiraju kao transrodne nisu isključivo heteroseksualne, a istospolna privlačnost povezana je s neuroanatomskim razlikama koje odražavaju pomak prema obilježjima suprotnog spola — ili, općenitije, sa smanjenjem tipične spolne dimorfnosti (odnosno s androginskijim moždanim strukturama). To otvara ozbiljna metodološka pitanja o tome u kojoj mjeri spolna orijentacija može zamagliti ili ispreplesti neurobiološke pokazatelje koje studije o „spolu mozga“ rutinski pripisuju rodnoj disforiji. Također se nameću velika etička pitanja o upotrebi „rodno afirmativne skrbi“ kao oblika terapije konverzije homoseksualnosti ili kao neadekvatne strategije suočavanja kod homoseksualnih muškaraca.
Kada se spolna orijentacija pravilno kontrolira, prijavljene neuroanatomske razlike u studijama snimanja mozga transrodnih osoba uvelike se smanjuju ili potpuno nestaju. Kako bismo to ilustrirali, razmotrimo tri utjecajne studije koje su ispitivale razlike u sivoj tvari mozga između osoba koje se identificiraju kao transrodne i kontrolne skupine. Ovi primjeri, promatrani zajedno, otkrivaju raširen problem u literaturi o „spolu mozga“.
Prva studija, koju su proveli Lajos Simon i suradnici, pod naslovom “Regionalne razlike u strukturi sive tvari između transseksualnih osoba i zdravih kontrola — studija temeljena na morfometriji voxela”, izvijestila je da osobe koje se identificiraju kao trans imaju moždane strukture koje više nalikuju onima suprotnog spola, u odnosu na kontrolnu skupinu. Ova se studija često navodi kao dokaz u prilog hipotezi o spolu mozga. Međutim, druga studija koju su proveli Eileen Luders i suradnici, pod naslovom “Varijacije sive tvari u muškaraca koji prelaze u žene (MtF transseksualnost)”, koja je koristila slične metode neuroimaginga, nije pronašla značajne razlike u ukupnom volumenu sive tvari između MtF osoba i muških kontrola. U jednoj maloj regiji mozga, putamenu, MtF osobe pokazivale su pomak prema obilježjima suprotnog spola — tj. volumen putamena bio je veći i sličniji ženskim kontrolama — no taj je rezultat bio iznimka i nije u skladu s nalazima velikih studija i metaanaliza koje pokazuju da muškarci, a ne žene, u prosjeku imaju veći volumen sive tvari u putamenu.
Treća studija, koju su proveli Ivanka Savic i Stefan Arver, pod naslovom “Spolni dimorfizam mozga kod transseksualnih muškaraca koji prelaze u žene”, temeljito je analizirala strukturne razlike u mozgu pomoću magnetske rezonancije (MRI). Iako su autori primijetili određene strukturne razlike između mozgova transrodnih muškaraca i onih u kontrolnoj skupini muškaraca, te razlike nisu slijedile uzorak tipične feminizacije. Umjesto toga, varijacije su bile različite od tipičnih muških i ženskih moždanih struktura, što sugerira jedinstven neuroanatomski profil, a ne jednostavan pomak prema spolu s kojim se osoba identificira. Važno je istaknuti da su Savic i Arver kontrolirali spolnu orijentaciju sudionika i ustanovili da su, kada su to učinili, razlike u mozgu koje su se pripisivale rodnoj disforiji bile znatno manje izražene.
Jasan obrazac izlazi na vidjelo kada se uspoređuju ove i slične studije: opseg pomaka mozga prema suprotnom spolu kod osoba koje se identificiraju kao transrodne korelira s udjelom homoseksualaca u uzorku. Na primjer, u studiji Simona i suradnika svi transrodni sudionici bili su homoseksualci, što je moglo pojačati spolno netipične neuroanatomske značajke sudionika. Nasuprot tome, kohorta u studiji Luders i suradnika imala je znatno manji udio homoseksualnih sudionika, što se poklopilo s nalazima da nema značajnih dokaza o feminizaciji mozga. Stroga kontrola spolne orijentacije u studiji Savic i Arver dodatno pokazuje da neke neuroanatomske razlike koje su se ranije pripisivale rodnoj disforiji vjerojatno odražavaju — ili su zamagljene — varijacijama mozga povezanim sa seksualnom orijentacijom.
Popularne studije o „mozgu transrodnih osoba“, ukratko, često ne kontroliraju seksualnost, čime slabe tvrdnju da osobe s transrodnim identitetom imaju mozgove koji više nalikuju mozgovima suprotnog spola.
Što bi značilo da je hipoteza o „mozgu transrodnih osoba“ točna, i da su pravilno kontrolirane studije dokumentirale statistički značajan pomak mozga prema suprotnom spolu kod osoba koje se identificiraju kao transrodne? Logično ne bi slijedilo da snimka mozga može otkriti nečiji „rodni identitet“ — baš kao što snimke mozga ne mogu odrediti nečiju seksualnost. Razlike u prosjecima unutar grupa ne znače da svaka pojedina osoba u toj grupi dijeli te karakteristike. Populacije sadrže varijabilnost; na primjer, neki heteroseksualni muškarci imaju moždane strukture koje su naglašeno ženske, dok neki homoseksualni muškarci imaju moždane strukture koje su naglašeno muške. Stoga snimke mozga ne mogu potvrditi je li osoba homoseksualna, niti mogu potvrditi je li osoba „transrodna“. Mozak, poput većine tjelesnih obilježja osim primarnih spolnih organa, nije strogo spolno određen; on jednostavno pokazuje prosječne razlike između spolova.
Čak i kad bi postojali uvjerljivi dokazi za „mozak spola“, kliničari koji se bave rodnim pitanjima, iako često izražavaju snažno povjerenje u tu hipotezu, bili bi posljednji koji bi zagovarali uporabu objektivnih snimaka mozga za potvrdu svojih tvrdnji. Njihova opreznost ima korijene u povijesti istraživanja seksualnosti. Kada su znanstvenici predložili postojanje „gej mozga“, mnogi zagovornici prava LGBT osoba snažno su se protivili, navodeći njegov potencijal za eugeničku zloupotrebu (zamislite, na primjer, farmaceutsku tvrtku koja razvija fetalni „lijek“ za „izlječenje“ homoseksualnosti na temelju takvih nalaza). Unatoč dubokom pesimizmu progresivaca o mogućoj zloupotrebi znanosti, mnogi aktivisti i dalje šire narativ o „mozgu spola“.
Zanimljivo je da, iako je homoseksualnost povezana s pomakom mozga prema suprotnom spolu u određenim moždanim strukturama, aktivisti izbjegavaju tvrdnje da gejevi i lezbijke imaju nesklad između mozga i tijela. Ta izbjegavanja ističu zapanjujuću nekonzistentnost u primjeni narativa o „mozgu spola“. Decenijama istraživanja pokazuju da homoseksualci pokazuju suptilne neuroanatomske razlike koje teže obrascima tipičnim za suprotni spol. Ipak, zagovornici prava LGBT osoba odbacuju ideju da te razlike znače patološki nesklad koji zahtijeva medicinsku korekciju.
Upornost narativa o „mozgu spola“ ima stvarne i ponekad tragične posljedice. Za pojedince poput Yardena Silveire, ona je doprinijela donošenju medicinskih odluka koje su promijenile život — a u konačnici i prekinule ga — temeljenih na pogrešnom razumijevanju znanosti. Ideja da je transrodni identitet ukorijenjen u nepromjenjivoj strukturi mozga navela je bezbroj mladih ljudi na nepotrebne i često štetne medicinske tretmane, često bez potpuno informiranog pristanka ili razmatranja alternativnih pristupa. Izazivanje te ideje nije samo akademska vježba — to je nužan korak u zaštiti ranjivih osoba od medicinske zloupotrebe.
Donositelji politika trebali bi propisati rigorozne, neovisne preglede znanstvenih tvrdnji koje se odnose na navodno biološku osnovu transrodnog identiteta. Ti pregledi trebali bi uključivati kritičku analizu studija koje promoviraju hipotezu o „mozgu transrodnih osoba“, kao i uključivanje dokaza iz istraživanja o odustajanju i detranzijicji, koja pokazuju kako su transrodni identiteti često prolazni.
Javne zdravstvene politike moraju biti utemeljene na sveobuhvatnim i nepristranim istraživanjima. U suprotnom, ranjiva mladež nastavit će se suočavati s nepopravljivim i potencijalno razornim tretmanima.
Autori: Colin Wright je evolucijski biolog i suradnik u Institutu Manhattan. Samuel Stagg je doktorand neuroimunologije. Christina Buttons je istraživačka novinarka u Institutu Manhattan
Izvor originlne objave: