Prije godinu dana, točnije 28. rujna, dijagnostički alati kojima se koriste stručnjaci za utvrdjivanje ili negiranje sumnje na autizam, kod mene su pokazalo da sam autist.
Nakon prvog olakšanja slijedilo je suočavanje s realnošću: na području Hrvatske gdje živim velika većina ljudi ne zna ništa, doslovno ništa o autizmu, te sam čula kao i mnogi odrasle autistične osobe: ne ti nemaš autizam, gledao-la sam “Kišnog čovjeka”, znam dijete od tog i tog koje ima autizam, oni su (djeca valjda) u nekom svom svijetu, ne izgledaš autistično, zašto si išla u privatnu ustanovu za dijagnostiku…itd., itd.
Možda me ovo što sam napisala i ne bi tako uznemirilo kao činjenica da sam paralelno susrela liječnike koji: “Ne znaju ništa o autizmu.”
Sve do nedavno živjela sam u uvjerenju ako si liječnik trebaš znati najnovije činjenice s područja medicine, ako si profesor trebaš znati ono što je najnovije u skladu s tvojim zvanjem, ako si svećenik onda se ponašaj onako kako mene podučavaš, ako si znanstvenik ne zloupotrebljavaj svoje znanje…
Očito je da sam imala idealistički pogled na svijet i ljude oko mene ili crno-bijele stavove.
U jednom danu srušio se cijeli moj svijet.
Trebala mi je podrška, stručna podrška da shvatim, procesuiram, što se dogodilo u trenutku kad mi je dijagnosticiran autizam, što to znači za mene, za ljude koji su mi bliski, što mi to donosi u danima (možda godinama) koji će slijediti ili neće, sasvi svejedno – danas.
Tu vrstu podrške nisam dobila jer kako rekoh na ovom području gdje živim ne postoje stručnjaci koj bi mi pomogli u postijagnostičkom periodu.
Većina stručnjaka su u Zagrebu ili Rijeci…
A, i da sam imala mogućnosti dobiti tu prijekopotrebnu pomoć jednostavno nemam dovoljno financijskih sredstava da bih si istu mogla priuštiti.
Virtualni susreti i komunikacija s autističnim osobama su mi donijeli nova saznanja o autizmu, ponekog virtualnog prijatelja ali isto tako i potvrdu onoga što se stalno spominje u Zajednici autističnih osoba: “Ako ste upoznali jednu autističnu osobu, onda ste upoznali jednu autističnu osobu.”
U prijevodu: svi smo mi jedinke same za sebe bili autistični ili neautistični.
Isto tako mi je donijelo znanje da to što sam-si autist ne podrazumijeva automatski da sam dobra osoba!
Kad sam usvojila ovo zadnje, shvatila sam, kako god bilo, gdje god krenula uvijek ću morati koračati sama i dobro razmišljati i promišljati prije nego li nekome dam svoje povjerenje i pristanem na to da mi se nameću uvjerenja – koliko god bila “potkrijepljena istraživanjima” budući se i znanost mijenja jer:” Stalna na tom svijetu samo mijena jest” kako reče Petar Preradović.
Dijagnoza autizma mi je donijela mnogo boli, preispitivanja, nesanih noći ali i potvrdu onog što sam znala od malena: Sve može biti drugačije – samo da smo malo više Ljudi.
Na kraju, donijela mi je i to da sad samu sebe puno bolje poznajem i svijest da postoji nekolicina Ljudi koje mogu zvati prijateljima jer su me prihvaćali i prihvaćaju ovakvu kakava jesam, s dijagnozama i bez njih.
Postoji tih nekoliko ljudski bića zbog kojih vrijedi nastaviti hodati naprijed jer oni su bili i ostali tu negdje uz mene, vidljivi i nevidljivi, pružili su mi ruku da se podignem kad god su vidjeli ili osjetili da sam pala i da ne mogu ustati sama.