Poezija

Izgledala si mi potpuno usamljena Jesam kao nikad do sada Odgovaram Sinoć Čovjek Vidio me par puta nakon (dugih) nekoliko godina I svijet i ja sve se manje trebamo Trenutak spoznaje da sam učinila onoliko koliko sam mogla Tamo gdje sam bila i jesam postavljena U svom mikrokozmosu beskrajnome koji ima svoj – kraj koliko […]

Preletjela jedrilica nebo vitkost krila ali sve je isto samo što nemaš ime praznina je gnijezdo toplog perja jastuka bijela posteljina ostaje iza i ne vraća se htijenjima i planinama u prkos rijeka je poziv koji se ne čuje već uvijek glatko sluti i sve je isto samo što nemaš ime na tamnoputoj zjenici budućnosti

Ugnijezdila sam se u zlobnoj navici mjesečarenja mareći za svjetlost jednako kao i ona za mene vratila dugove prošlih jutara vjerujući u nepovratnost rezignacije poštara koji zvoni samo jedanput Kako da ne udomim običnu domaću mačku Kad toliko je uporna pred vratima i kome više vjerovati oblim plimama ili razlivenim osekama ionako ih neću dosegnuti

Večeras slavim samoću uz crno vino dostojanstveno bez velikih riječi s ponosom i držanjem tek oplođene perunike pomalo snobovski (Pokušavam se voljeti dodirom riječima tješiti se podnositi okamenjeno srce) U proljeća uvijek prevladavaju zelene boje

Dobrodošla jeseni priđi polako i zagrli me još uvijek čekam tvoju košaru lišća dobrodošla jeseni opet ćemo zajedno Širokom ulicom brojati osmjehe i plesti vijence od južine pričat ću ti o polomljenom svijećnjaku na rukama žonglera bez publike i vremenu što prošlo je kad berači neba ostaviše prazno polje pamuka nemojmo se okretati iza nas

To sam surova u istini podatna riječima koje same nadolaze skrivena u mašti jednog davno svanulog jutra anđel i monstrum kakvom me svjetina želi svejedno sumanuta u opažanjima Majstorovog nepostojanja slična onoj koja te je jednom susrela  oduvijek željela blizu negdje ne uvijek ali s vremena na vrijema tek tako kako ne bih zaboravila još

    Po pločniku brojim korake Previše je Koraka ili pločnika Svejedno je

  Razbarušenom kosom klauna skačeš po prašini pružajući ruke zraku vrišteći ko izumrla pjesma pokušavaš me podijeliti vezanu na sredini mosta podijeliti na pola lijevo stopalo koljeno bedro lijeva strana pupčane vrpce tvoje rebro koje su zvali mojim lijeva dojka lijeva strana srca ona unutrašnja najdublja najkrvavija hoćeš samo pola usne lijevu nosnicu i lijevo

Kad jutro nas zatekne raspuklih lica a noć nas omami slutnjom i tišinom kao stratištem na kojem završava priča kad ruke nas ostave blijede od pitanja i oči kad zastanu pred nama dva para glinenih putokaza kad stražar svratišta odgovorom ubije pticu u laganom naklonu slijepog svirača na uglu korakom kad napišeš pjesmu i uzmakneš

Ako se trebamo rastati neka to bude bez pratnje zvonara dok mi je ruka još topla i vlažna od tvog golog bedra u polusnu kada plahost pada i zatvara se ko pročitana knjiga ako se trebamo rastati neka to bude prije nego li se jutarnja hladnoća zalijepi za razbijeni prašnjavi prozor bez objave i mimike

“Jer ne stigoh ustavit se pred Trenutkom Smrti On ljubazno preda mnom je zasto – U kočiji uz nas još samo – Besmrtnost zauze mjesto” E. Dickison       Ponešto o likovima mjestu i vremenu Jan – umoran vjetar s pečatom smrti Sunca Jane (Ja-Ne)  – ona koja je zaljubljena u vjetar Pratiteljica –

Znaš moram ti reći upila sam te u to  ludo tkivo svoga  nebivanja o kojem ne pričam znaš mrzila sam te jer upila sam te u taj dio mene koji kaže ne sad ne sutra ne više mjesta nema vrata su zatvorena odavna prije samog sjećanja ludost zar ne morala sam biti porobljena od tebe