Ako se trebamo rastati neka to bude bez pratnje zvonara dok mi je ruka još topla i vlažna od tvog golog bedra u polusnu kada plahost pada i zatvara se ko pročitana knjiga ako se trebamo rastati neka to bude prije nego li se jutarnja hladnoća zalijepi za razbijeni prašnjavi prozor bez objave i mimike […]
Jutro ponedjeljkom nalikuje beskonačnom nizu kamenih ploča u kući jednog zdanja kojeg nisam željela upoznati – razmišljala je Vanja čekajući pospana i topla još od plahti i šarenih deka, čekajući prijevoz do posla – jer raditi se mora, netko mora zaraditi za koricu kruha, kao što su govorili naši stari..- ironiziram ali tako je… zar
Priča koju se ne čita Pročitaj više »
Posljednja berba maslina s tatom. Skupljamo masline, on mi govori: Neću se pokoriti, dokle god budem mogao, neću se pokoriti! Gledam ga, odgovaram: Nemoj, tata, nemoj…nikada. Otišao si, tata ali u meni je ostala živjeti tvoja oporuka – poruka. I znam, ovo si ti, iz nekih drugih sfera, meni otkrio istinu o meni, tajnu o
“Jer ne stigoh ustavit se pred Trenutkom Smrti On ljubazno preda mnom je zasto – U kočiji uz nas još samo – Besmrtnost zauze mjesto” E. Dickison Ponešto o likovima mjestu i vremenu Jan – umoran vjetar s pečatom smrti Sunca Jane (Ja-Ne) – ona koja je zaljubljena u vjetar Pratiteljica –
PRIČA O DVIJE ŽENE ŠTO KRUŽILE SU U VJETRU Pročitaj više »
Znaš moram ti reći upila sam te u to ludo tkivo svoga nebivanja o kojem ne pričam znaš mrzila sam te jer upila sam te u taj dio mene koji kaže ne sad ne sutra ne više mjesta nema vrata su zatvorena odavna prije samog sjećanja ludost zar ne morala sam biti porobljena od tebe
Naš Grad ti s one strane rijeke s ove sam ostala ja orhideja u izlogu snova miriši na sjećanja
Ima prijatelja koji nas ostavljaju ili će nas otaviti u pola rečenice onako usput u isto vrijeme čedno i okrutno ostavljaju nas bez riječi jednostavno kao spektar duginih boja Ne osvrću se na našu zbunjenost spremnost na nepotrebne rasprave korake što ih u kolonama brojimo Ne osvrću se na naš bijes zbog praznine koja iza
Puštam iz sebe misli ko ptice iz krletke i kad god sam najmoćnija slijepac prelazi cestu a desna mi noga zakoračila u crveno pošteđena suvišnih pitanja slomila sam rukovet maštarija i ogoljela se podala suncu mjesecu lončanici zemlje topla kiša babljeg ljeta uvlači miris u veliki krevet i da sam s tobom bila bih za
Večer s dva leptira Pročitaj više »
Šizoidno kruženje prostorom s puno finih pokreta lagana iritiranost zgusnutim vremenom i osjećaj beznačajnosti što me prati u stopu dok prostirem prozirni stoljnjak od rose Par porculanskih oblutaka distancirano promatraju moje ruke kako im pridodaju metalnu oštiricu nježno umotanu u svileni ubrus Umjesto cvijeća na sredini stola postavljam srce Još samo da otvorim prozor i
Nedjeljni ručak Pročitaj više »
Bilo je ljeto. Izašla sam popiti svoju kavu u kafiću gdje sam mogla sjediti sama, ne pričati ništa i biti mirna. Sjela sam i naručila kavu. Pogledala sam malo u desno i vidjela te kako dolaziš i osmijeh tvoj upućen meni. Upitao si možeš li sjesti. Nisam imala ništa protiv jer to si bio ti.
Što će nam ostati ako danas potrošimo svu tugu Kako i s čim ćemo dogodine /ako godine bude/ izlaziti iz sebe ko iz skrovišta Kako ćemo jecati ako danas potrošimo svu tugu i što će nam ostati za bijeli list papira još tako nevin i čist Tek se sluti a već smo spremni pojesti sami
Iza svake pripovijesti leži jedan ubod igle u nepce, jedno uzaludno postponoćno prelaženje mosta, traganje za sazvježđem Velikog medvjeda kojeg su prekrili Aristofanovi oblaci i umjetno prikrivena bolnost gležnja koji viri iz lakiranih cipela. Doći će dan, obećali su mi, kada će u glinenom potkrovlju i sunce biti nalik mjesecu, bdijenje i mjesečarenje na tirkiznoj
I sunce će biti nalik mjesecu Pročitaj više »
