Osobno se nikad ne bih usudila negirati nečiji autizam
Bojala bih se
Ne ljudi već mogućeg odgovora
Meni jedino bitnog Stvoritelja svega svijeta
Odrasle verbalne autistične osobe bez intelektualnih poteškoća koje smo dijagnosticirane ili samo dijagnosticirane kao autistične – u većem ili manjem intenzitetu redovito dobijemo od društva negiranje našeg stanja
I ta potreba da nas se poništi ne prestaje već možda samo postanemo otporniji koliko je moguće ili se trudimo ne spominjati vlastiti autizam
Usporedba mene odrasle s tek dijagnosticiranim djetetom je u samom startu krivo postavljena
Biti autistično dijete nije isto što i biti odrasla autistična osoba
Ako uz to ne uzmemo u obzir vrijeme i okruženje u kojem sam rođena i odrasla postaje još parodoksalnije
Manipulacija koja se servira kako odrasle autistične osobe niču poput “gljiva poslije kiše” i kako smo “svi” sad autistični jednostavno nije istinita.
Do brojke se može doći jednostavnim pretraživanjem.
Nisu sve “razmažene, preosjetljive, sramežljive” osobe preko noći postale autistične.
Ali svatko ima pravo vjerovati u što želi i koliko želi.
Moj autizam nije ničijem autističnom djetetu niti odrasloj autističnoj osobi ukrao niti oduzeo niti jedno pravo koje mu pripada po zdravstvenoj ili socijalnoj skrbi bilo materijalno bilo nematerijalno.
Ukoliko postoje “fejk autistične” osobe svatko ima izbor takvu vrstu zlouporaba dijagnoza, ukoliko zna za njih prijaviti nadležnim institucijama.
Pokušajmo biti blagi jedni prema drugima.
Pokušajmo biti barem malo bolji ljudi.