U ove dvije godine i 8 mjeseci naučila sam da ne mogu mrziti ali
Mogu: prezirati
Naučila sam da je za mene opasno zaboraviti i oprostiti
Kad god sam zaboravila i oprostila – kako sam doslovna – i kako sam doslovno ovu sintagmu shvatila izlazila sam u svijet jednako naivna kao da mi je opet osam godina
Dok me opet netko ne bi zajebao i ozlijedio
Nisu me poštedjeli niti autisti niti neautisti
Jer ljudi su ljudi
Dijagnoza nikoga ne štiti od toga da bude malo više dobar ili malo više zao
Rečeno jezikom tzv. neurodiveregentnih : ” Ako si autističan to te ne opravdava da budeš seronja.”
Loših ljudi ima svugdje
Na svakom koraku
U svakoj instituciji udruzi stranci pokretu i zaokretu
Ne pišem ovo da bih izazvala nečije žaljenje
Već zato da bih objasnila kako je došlo do tog da sam počela prezirati
Jednostavno je
Svatko od nas ima svoje limite
pa tako i limite na bol
Umjesto da padnem u depresiju, anksioznost i pohvalim se kao neki na društvenim mrežama suicidalnošću, otrčim psihijatru po antidepresive odlučila sam jednostavno prezirati one koji su mi nanijeli bol
Od osme godine mog života do nedavno
I neću zaboraviti i neću oprostiti
Neka im oprašta onaj tko ima – mandat – za to
Ja nisam On