Jezik je temeljni ustavni resurs Republike Hrvatske i dio je nacionalnog identiteta, zaštićen kroz Zakon o hrvatskom jeziku i Ustav RH. Svaki građanin ima pravo na svoj identitet i samoopredjeljenje, ali isto tako jezik i javni prostor ostaju zajedničko dobro koje zahtijeva poštovanje standarda i pravila.
Udruga ASK, kao jedna od najpoznatijih organizacija koje zastupaju pokret neurodiverziteta u Hrvatskoj, koristi izraze poput “autistični piknik” ili “autistični druž” te izričaje koji ne slijede pravila hrvatske gramatike niti sintakse. Njihova obrazloženja ističu “pravo na vlastiti izbor jezika kao dio šireg prava na samoopredjeljenje”. Međutim, postavlja se pitanje: po kojem zakonu ili ustavnoj normi osobe ili grupe, s obzirom na invaliditet, mogu kreirati vlastite jezične norme koje krše službeni standard jezika države čiji su građani?
U Hrvatskoj je nedavno usvojen Zakon o hrvatskom jeziku, kojim se jasno utvrđuju standardi i pravila za službenu uporabu jezika u javnom prostoru i institucijama. Osim toga, Ustav Republike Hrvatske posebno ističe jezik kao temeljnu ustavnu kategoriju i resurs. Udruga ASK je registrirana kao pravna osoba u RH i djeluje pod zakonskim okvirom ove države, što znači da je njihova djelatnost podložna hrvatskim zakonima, uključujući i one o jeziku.
U praksi, slični pokreti u drugim zemljama poput Francuske, Njemačke, Italije i Poljske također zastupaju prava tzv. neurodivergentnih osoba, no oni u svojim jezičnim praksama poštuju nacionalne jezične standarde. Primjeri izraza za “autistični piknik” , “autistična kava” ili “autistično druženje” u tim jezicima nisu uobičajeni i umjesto toga koriste se neutralni izrazi koji poštuju gramatička i semantička pravila.
Također, ključni termin iz pokreta neurodiverziteta – “neurodivergentan” – često se ne prevodi u hrvatski jezik kao “neurorazličit” ili “neuroatipičan”, što je odstupanje od ustaljenih normi prevođenja i lokalizacije pojmova, što dodatno potkrepljuje tezu o namjernom kreiranju specifičnog jezičnog identiteta unutar pokreta. Ovo je tipičan primjer utjecaja ideološkog diskursa poznatog iz pokreta poput woke i queer, gdje se anglosaksonski specifični izrazi često ostavljaju neprevedeni kako bi se sačuvala njihova izvornost i snaga, ali i kako bi se izbjeglo smanjenje ideološkog utjecaja.
Takav pristup izaziva brojne sociolingvističke posljedice: fragmentaciju jezika, rigidne identitetske okvire i narušavanje zajedničkog društvenog dobra — jezika kao javnog resursa. Pravo na individualni identitet ne može biti opravdanje za namjerno kršenje ustavnih kategorija koje osiguravaju jezičnu i društvenu koheziju.
Na međunarodnoj razini, Konvencija UN o pravima osoba s invaliditetom jasno propisuje da se prava osoba s invaliditetom moraju ostvarivati u skladu s postojećim zakonima države i da ne daju poseban status izuzeća od pravnih normi, uključujući i one koje se odnose na jezik i javni prostor.
Zamislimo hipotetsku situaciju: neka grupa, pozivajući se na pravo na samoopredjeljenje, počne uvoditi vlastite norme, uključujući jezične standarde, koji su suprotni državnim zakonima i Ustavu. Ako se takav pristup ne zaustavi, gdje je tada granica? Možemo li u nekom trenutku očekivati da ista grupa zatraži “državu unutar države” jer se ne slaže s postojećim društvenim pravilima?
Ovo nije samo teoretska zabrinutost, već upozorenje na potencijalne pravne i društvene posljedice koje proizlaze iz neograničenog tumačenja prava na samoopredjeljenje. Poštivanje ustavnog poretka i zakonskih normi nužno je za očuvanje društvenog jedinstva i funkcionalnosti države.
Zaključno:
Nitko nije iznad Ustava, pa tako niti osobe s invaliditetom — bilo da su autistične osobe ili bilo koji drugi građani države u kojoj žive. Poštovanje ustavnog poretka i zajedničkih društvenih vrijednosti temelj je na kojemu počiva naša zajednica, a pravo na individualni identitet i samoopredjeljenje ne smije biti opravdanje za kršenje tih temeljnih pravila.