Od vremena kad sam uklonila višak emocija
kao prolivenu vodu spužvom sa stola,
jasniji su mi uvidi
u krajnostima u kojima bih trebala birati:
između Marijinih ratnika — ako ne znaš šta je bilo —
i osjećam da sam osoba koja ne menstruira;
između čednog odijevanja,
muža koji živi s mamom,
njegovog duhovnog vodstva
i pesnice stisnute uz čelo kao znak otpora prema zlostavljačima:
Biram ne biti žrtva
i živjeti u sada, ovdje, gdje jesam.
Trideset godina poslije,
nemam vremena za osvrtanje,
za isprazne priče,
redovnice koje nastupaju,
biskupe koji se žene,
muškarce koji znaju da se osjećaju kao žene.
Biram ne biti dio ni jednog,
ni drugog,
niti onog između.
Iskoračila sam.
Ne vraćam se.
Sve da i mogu — ne želim.
Svi moji ratovi odavno su gotovi,
generale.