Čitam kako roditelji djece u spektru autizma, koji imaju veliki utjecaj na FB, komentirajući porast autizma djece i odraslih, s “pogledom bačenim u budućnost” iz svoje pozicije savjetuju budućim nekim roditeljima da ukoliko primijete u svojoj obitelji moguće “visokofunkcionalne” autiste, jednostavno preskoče dijagnozu i puste male čudake da žive svoje živote neobilježeni dijagnozom.
Razumijem jedan dio ovog savjeta: svaka psihijatrijska dijagnoza nosi svoje stigme i praktično: bolje ju je ne imati – u savršenom svijetu.
Ali
Budući poznajem jednu osobu koja nikad nije uspjela pokazati sav svoj potencijal i živjeti svoj autentični život u punini i radosti koji joj po rođenju pripada samo zato jer je rođena drugačija, a nitko to nije prepoznao – mislim da su ovakvi savjeti opasni i jednostrani.
Ja nemam hrabrosti nikome reći : dijagnosticiraj svoje dijete ili nemoj.
Osobito ovo: nemoj.
