Braniteljski portal i forum “Istina oslobađa” je bio moje prvo virtualno mjesto za druženje.
“Sletila” sam na tu web aplikaciju, doslovno, poput padoranca, mislim 2011.godine.
Razlog : kupila sam prvi laptop, čula sam nešto o nekakvim “forumima” na kojima se ljudi “druže i razgovaraju na chatu” (pojma nisam imala što to znači niti kako se to “druže ljudi koji se ne vide niti poznaju i kako to oni razgovaraju”.
Po tematici, braniteljski forum u to vrijeme mi je bio, po osobnom interesu, nabliži.
I, tako sam pretražujući preglednik, ugledala izraz: – Braniteljski – i kliknula na poveznicu, pročitala upute za registraciju i po samo meni znanoj logici – registrirala se – dajući sebi nick – koji sve bio samo ne “nick” (pojma nisam imala zašto članovi foruma uzimaju Nick umjesto svog imena niti svrhu skrivanja identiteta, kao niti svrhu avatara).
I – našla sam se na forumu.
Pročitala sam prije toga : Pravila o ponašanju na forumu i kliknula ; slažem se! (pročitala, ne znači da sam išta razumjela ili shvačala uopće razlog postojanja Pravila).
Odmah sam ispunila prvo pravlo: predstavila sam se na podforumu za predstavljanje (možda će ovo nekom biti smiješno ali doista se ne mogu sjetiti jesam li toliko doslovno shvatila pravilo o predtavljanju te ostavila tamo i svoje stvarno ime i prezime)
Mislim da je tako, otprilike izgledao: dan prvi – virtualnog druženja.
Sutradan sam, poželjela opet, posjetiti braniteljski forum: kliknula sam na poveznicu – tražilo se od mene da se – registriram i ja sam se – registrirala – opet.
Nisam poznavala razliku pojmova registracija i logiranje – meni je sve to bilo isto.
Na forum sam ulazila preko poveznice preko maila koji mi je služio za ovu svrhu.
Jedan jedini detalj koji sam tražila je bio izraz – braniteljski – to mi je bio jedini orjentir za dolazak prvi virtualni svijet.
Ali
Nije postojao samo jedan braniteljski forum te godine u virtualnom svijetu, a ja o tome pojma nisam imala već sam preko gmaila dolazila kao registriran korisnik vjerujući da sam na – istom mjestu (na kojem doduše nisam uvijek mogla primjetiti iste – nickove – u chatu).
Dakle: logirala sam se na dvije – različite – virutalne platforme – čije je uredništvo bilo potpuno različito.
U isto vrijeme.
I mislila da ću razgovarati s istim ljudima.
I nisam vidjela nikakav problem.
Problem prvi je nastao na chatu kad sam – glavnog administratora bfp “Istina oslobadja” – počela “gušiti” sa svojim vjerskim uvjerenjima. Iz današnje perspektive gledano – čovjek je bio – nemilosrdno tolerantan ali se isto tako nemilosrdno nije slagao s mojim stajalštima.
Kad kazem nemilosrdno – mislim – nije niti milimetar odstupao od svojeg stajališta.
U jednom trenutku mi je lijepo kazao da mu se više ne obraćam (postavljanje granica!) jer će me banirati.
Izdrzala sam 30 sekundi i napisala na chatu : Baš me zanima kako to baniranje izgleda – sljedeće sekunde sam bila izvan braniteljskog foruma.
Pojma nisam imala što se dogodilo.
Niti zašto. (valjda nisam svjesna bila koliko je moja rečenica bila zapravo neugodna prema onome tko m je zapravo kazao gostoprimstvo)
Mislim da je baniranje bilo na tjedan dana (na žalost puno detalja sam zaboravila)
Kad sam shvatila da se ne mogu logirati na forum – dosjetila sam se – da bih mogla se pokušati registrirati s novom lozinkom i novim paswordom, novom e-mail adresom).
Naravno da se ovo može učiniti i da je isto kršenje Pravila.
I naravno da svaki admin foruma: zna ip adresu korisnika i mac uredjaja s kojeg se korisnik logirao ili registrirao.
I naravno da ja to nisam znala.
Ovih tjedan dan baniranja mi je pomoglo da : iznova pročitam Pravila na forumu, iznova proučim drugi – braniteljski – forum- na koji sam se logirala bez ikakvog problema, shvatim da sam – krivo shvaćena – i da napišem mail uredništvu Braniteljsko portala i foruma “Istina oslobadja” s isprikom i molbom da mi se dozvoli još jedna prilika kako bih objasnila nesporazume.
Dobila sam drugu priliku za upoznavanje s uredništvom Braniteljskog portala i foruma “Istina oslobadja”: administator @whitedd, supermoderatori @bičo i @harry i moderator @mile i druge članove foruma.
Ono što nam je bilo zajedničko jest: svi smo bili branitelji, dragovoljci, invalidi Domovinskog rata.
I ako me sjećanje dobro služi – nepopravljivi individualci.
Danas mogu reći da je to, doista po mom osobnom mišljenju, bilo jedino neovisno, od udruga i političkih stranaka cijepljeno, virtualno mjesto za – druženje i informiranje hrvatskih branitelja i svih onih kojim su ti branitelji bili dragi.
U jednom trenutku, na neko vrijeme, postala sam dio uredništva.
Dragocjeno vrijeme, kroz koje sam, iz ove perspekive gledajući pokazala sve svoje teškoće u komunikaciji i socijalnim interakcijama i u virtualnom prostoru.
Ali željela sam učiti, pa sam počela učiti. Osnove informatike. Osnove iterneta. Osnove virtualnog svijeta. Temeljno – osnove internetskog rječnika.
Najviše sam naučila upravo od ljudi koji su mi dali drugu priliku.
Nitko nije ovaj forum i portal financirao.
Vodili su ga ljudi koji su mislili da bi mogli još nešto reći o Domovinskom ratu, o izazovima s kojima se suočavaju nakon povratka u civilno društvo, o društveno-političkim odnosima koji se odvijaju u Domovini.
I koliko se ja sjećam i čemu mogu posvjedočiti svatko od nas je imao pravo na – svoje mišljenje – o svakoj temi.
Kako je vrijeme prolazilo ljudi su se , prirodno, počeli odmicati od teme Domovinskog rata, negativna percepcija hrvatskih branitelja je, zahvaljujući svesrdnoj pomoći medija, sve više rasla i postali smo “svi isti”: privilegirani, lažni, kockoglavi, izmanipulirani, podkapacitirani, nacionalisti – koji su nekad davno bili u ratu – koji je bio – negdje na – ovim prostorima – jednom davno.
Danas mi je žao što tog virtualnog mjesta više nema.
Nama ga jer ti ljudi nisu bili potkupljivi
Nema ga jer je bitnije živjeti svoj život nego nekome servirati na pladnju mogućnost klikova i rast dopamina po društvenim mrežama.
Nema ga jer virtualno – nije stvarno
A moguće je da ga nema – dijelom i zbog – velikog nesporazuma
Možda će ovaj tekst biti jasan samo još jednoj osobi, možda u sebi nosi nekome odgovore na neka pitanja.
Ne znam.
Ono što sigurno znam jest da nikome do sad nisam ispričala priču o tome kako sam “u isto vrijem bila na dva virtualna mjesta potpuno nesvjesno i nenamjerno – misleći – doslovno – da je sve to – isto.”
Sigurno je i to da @mile više nema
Kao i što je sigurno to da sam preko bpif “Istina oslobadja” upoznala neke ljude koji su i dalje dio mog života.
Neke sam susrela u stvarnosti, nekima se još u stvarnosti još uvijek nadam.
Sve se promijenilo i ništa se promijenilo nije..