Probudila sam se oko 6 ujutro i kroz pola sata shvatila kako je sve što mogu – ostati u krevetu do onog još jednog koraka, ustajanja koliko toliko prikladnog prije ručka.
Minimalizam mog namještenog osmijeha je bio više nego vidljiv.
Čestitanje je prošlo sa upitnicima i mentalnim pod pitanjima – jesam li svima dobro čestitala Božić, gotovo identični scenario svake godine se ponovio.
Jedina zelja koju sam imala je bila da ne pokvarim nikom minutu njihovog veselja.
A pokvarila sam.
Činjenica je to.
Nakon ručka opet sam se povukla u sobu.
Nuzno mi je trebao san.
Povratak u moj siguran prostor je bio jedan od najizazovnijih poteza.
U mentalnom kodu je vladala zbrka nagomilanih misli što mojih što eho nečijih izgovorenih ili neizgovorenih riječi direktnih ili indirektnih pogleda.
Trebalo je brzo hodati i stići do vrata, otključati i ući.
Uspjela sam.
Rekla bih – u zadnji trenutak.
Nitko nije vidio koliko sam izgorjela i kako me vatra progutala.
Zadržala sam tu mrvicu dostojanstva.
I shvatila sam (opet) – neautistični ljudi uglavnom doista ali doista pojma nemaju što je autizam.
Ostaje mi nejasno zašto sam se ujutro probudila okružena s mojim mačkama.
Strateški raspoređenim uz mene.
Nemoguće da su mačke znale što mi je potrebno to su samo životinje vjerojatno im je bilo hladno
