Nejasnoću vlastitih emocija skrila sam u poeziju
Poeziju slika
Pretvorila u beskonačan niz riječi za koje sam samo ja znala što znače
Dok svi su govorili kako sam hipersenzibilna i prepuna empatije smiješila sam se uvijek istim osmijehom – “onim mojim” kako su ga zvali
Morala sam
Tražilo se od mene
I onda u sve to moje što ćutim i ne znam odmah kako se zove
Uđe nešto nečije
Tuga, bol ili strah i izmiješa se u valove ogromne valove koji me zapljuskuju nekontrolirano i moćno
Dok pitaš me
Kako sam
Dobro sam